¹ Dodijao je život meni; zato ću pustiti od sebe tužbu svoju; govorit ću u gorkosti duše svoje.

² Velim Bogu: "nemoj me osuditi; kaži mi, zašto se srdiš na me?

³ Ili je li ti od koristi, da činiš silu, da zabacuješ djelo ruku svojih, a zao naum bezbožnika da zakriljuješ?

⁴ Jesu li u tebe oči tjelesne, ili vidiš, kao što ljudi vide?

⁵ Jesu li dani tvoji kao dani čovječji, jesu li godine tvoje kao vijek smrtnika,

⁶ Te istražuješ krivnju zlodjela mojih i ispituješ grijeh moj;

⁷ A ipak znaš, da sam nedužan, i nema nikoga, tko bi izbavio iz tvoje ruke.

⁸ Tvoje su me ruke napravile i načinile, da me zar sada ideš uništiti?

⁹ Spomeni se, da si me kao od kala napravio, pa zar ćeš me opet u prah zatjerati?

¹⁰ Nijesi li me kao mlijeko salio i dao, da se kao sir zgusnem,

¹¹ Onda me zaodjeo mesom i kožom i spleo me kostima i žilama?

¹² I dao si mi život pun milosti, i briga je tvoja zaštitila duh moj.

¹³ A skrio si to u srcu svojemu, ali znam, da je u tebe.

¹⁴ Ako sam sagriješio, opazio si me, i nijesi mi oprostio krivnje zlodjela mojih.

¹⁵ Ako sam skrivio, teško meni, ako li sam pravedan, ne smijem podignuti glave svoje, nasićen sramotom, napojen nevoljom.

¹⁶ I ako se podigne, goniš me kao lava i opet strahote činiš na meni.

¹⁷ Pozivaš nove svjedoke proti meni i puštaš još više gnjev svoj na me; jednako nove čete izlaze u boj proti meni.

¹⁸ Što si me izvadio iz krila materina? O da sam umro, prije nego me ugledalo oko!

¹⁹ Bio bih tada, kao da nikada nijesam bio: iz krila materina u grob odnesen!

²⁰ Kako je stisnuto vrijeme mojemu životu, pa odstupi od mene! Htio bih malo još veseo biti,

²¹ Prije nego otidem bez povratka u zemlju tamne smrtne sjene,

²² U zemlju kao ponoć mračnu, punu sjene smrtne i pometnje, gdje je svjetlost kao tmina najdublja.