¹ Čovjek, od žene rođen, kratka je života, sit briga,

² Procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje.

³ I na takva otvaraš oči svoje i mene još vodiš na sud sa sobom?

⁴ Kako bi mogao iz kruga nečistih doći čist? Nitko!

⁵ Pa kad su točno izmjereni dani njegovi, i broj mjeseca njegovih u tebe je; kad si mu postavio među, preko koje ne može prijeći,

⁶ Onda se odvrati od njega, da počine, dok se ne obraduje danu svojemu kao nadničar!

⁷ Jer za drvo ima nadanja; ako se i posiječe, opet će potjerati, i neće biti bez mladica.

⁸ Ako i ostari u zemlji korijenje njegovo, i u prahu izumre panj njegov,

⁹ Ima li samo vlage, opet napupi i pusti grane kao mlada biljka.

¹⁰ A umre čovjek, i nema ga više; premine čovjek, gdje je tada?

¹¹ Oteče voda iz mora, rijeka opadne usahne:

¹² Čovjek kad legne, ne diže se više; dok nestane neba, nitko se više ne probudi; iz svojega sna ne prene se nitko.

¹³ O da me hoćeš u podzemnom svijetu skriti i skloniti me, dok se ne slegne gnjev tvoj; i da mi dadneš rok i onda me se spomeneš!

¹⁴ Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti? Sve dane svoje službe čekao bih, dok mi dođe izmjena.

¹⁵ Ti me pozovi, i ja ću se odazvati; djelo ruku svojih neka bi ti poželio!

¹⁶ Jer tada ćeš brojiti korake moje, na moj grijeh da ne bi onda pazio!

¹⁷ Zapečaćen bi u vreći bio prijestup moj, i ti bi mi oprostio krivnju zlodjela mojih.

¹⁸ Ali kao što gora padne i raspadne se, i kao što se hridina odvali s mjesta svojega;

¹⁹ Kao što voda troši kamenje, i povodanj odnosi prah zemaljski, tako ti nadanje čovječje obraćaš u ništa.

²⁰ Činiš jednako silu na njemu, i on odlazi; iznakaziš mu lice, i onda ga otpustiš.

²¹ Budu li djeca njegova u časti, on ne zna za to; budu li u sramoti, on ne pazi na njih.

²² On samo osjeća muku tijela svojega, i duša njegova tuguje u njemu.