¹ Nato nastavi Job svojim govorom ovako:

² Tako da je živ Bog, koji mi oduze pravo moje, Svemoćni, koji mi ogorči život moj! -:

³ Dok je još dah moj u meni, i duh Božji dok me oživljava,

⁴ Neće usne moje govoriti ništa krivo, niti će jezik moj lagati.

⁵ Daleko neka je od mene, da vam dadnem pravo; dok ne preminem, ja ne tajim nedužnosti svoje.

⁶ Čvrsto stojim uz pravednost svoju i ne ostavljam je; moje srce ne kori nijednoga dana mojega.

⁷ Neprijatelju mojemu neka bude kao zlikovcu, mojemu protivniku kao bezbožniku!

⁸ Jer kakvo je nadanje bezbožniku, kad Bog odreže i iščupa dušu njegovu?

⁹ Hoće li Bog čuti jauk njegov, kad nevolja navali na njega?

¹⁰ Može li se radovati Svemoćnomu i pozivati se na Boga u svako vrijeme?

¹¹ Hoću da vas poučim o djelovanju Božjemu; neću kriti, što određuje Svemoćni.

¹² Eto, vi ste ipak svi to iskusili, pa zašto se nadate uludo?

¹³ To je dio zlikovcu kod Boga, i to je nasilnicima baština, koju primaju od Svemoćnoga:

¹⁴ Ako mu se množe sinovi, to je za mač; potomci njegovi nemaju da se nasite.

¹⁵ Koji ostanu iza njega, pograbi ih pomor u grob; udovice njegove ne drže tugovanja.

¹⁶ Ako i nagomila srebra kao praha i nakupi sebi haljina kao blata:

¹⁷ Ostavi ih na stranu, ali ih obuče pravednik, i srebro razdijele među se pobožnici.

¹⁸ On je sagradio kuću sebi kao moljac, kao kolibicu, što je načini čuvar.

¹⁹ Bogat legne da spava, - posljednji put; ali otvori li opet oči, sve je iščeznulo.

²⁰ Strahote prešume preko njega kao povodanj, preko noći odnese ga vihor.

²¹ Podigne ga vjetar istočni: "on ide - i odnese ga s mjesta njegova.

²² Bez milosrđa gada Bog na njega; mora bježati od ruke njegove.

²³ Pljeskaju rukama nad njim i zvižde za njim s mjesta njegova.